Prof. dr. sc. Marija Kaštelan-Macan, prof. emerita
Godine 1957. upisala sam kemiju na tadašnjem Tehničkom fakultetu. Prvo predavanje iz Više matematike počinjalo je u 7 sati, pa smo se pred ulazom u Veliku predavaonicu počeli okupljati u „ranu zoru“, u očekivanju profesora Zenona Hanžeka.
Stigla je osoba na biciklu koja je otključala vrata predavaonice i pozvala nas da uđemo. Po njegovu izgledu mislila sam da je riječ o vrataru ili domaru, ali bio je to profesor Hanžek koji je bez ikakva uvoda počeo po ploči nizati brojke. Bila sam razočarana jer sam sveučilišnoga profesora zamišljala kao mudru i otmjenu osobu.
Zbog nedostatka obvezne literature za polaganje ispita uobičajilo se svaki dan oko podne doći na fakultet i pokušati posuditi skripta od starijih generacija. Taj se običaj dugo zadržao i uz njega me vežu lijepe uspomene na mnoge kolegice i kolege. Po lijepu vremenu sastajali bismo se ispred fakulteta, premda je hodnik u prizemlju bio mjesto razmjene iskustava s ispita, kolokvija i vježbi.
O profesoru Ivanu Filipoviću pričalo se da je vrlo strog i da se često naljuti na studente. Navodno je nekoga studenta gađao tintarnicom. Dugo sam se pripravljala za ispit iz Anorganske kemije i sa strahom ušla u njegovu sobu. Bila sam zadovoljna svojim znanjem do trenutka kad je moj odgovor bio pogrešan. Trebali ste čuti njegovu ljutnju i zgražanje nad mojim neznanjem. Okamenjena očekivala sam da će me izbaciti iz sobe, ali on se primirio i nakon još nekoliko pitanja, upisao u indeks ocjenu vrlo dobar. Nitko sretniji od mene! Za razliku od izvrsnih predavanja vježbe su bile samo pokazne i održavale su se u Velikoj predavaonici. Mislim da smo bili posljednja generacija koja je tako radila vježbe iz opće kemije, jer je Zavod za analitičku kemiju ustupio Zavodu za anorgansku kemiju laboratorij na tavanu (danas Bibliotečno-informacijski centar).
Fiziku su studenti svih tehničkih fakulteta slušali u velikoj predavaonici Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (AGG). Dvorana je bila prepuna, mjesto na klupama nedohvatno nama koji smo dolazili s Marulićeva trga. Profesor Vatroslav Lopašić bio je impozantna osoba, visok oko dva metra, izvrstan predavač i spretan eksperimentator, što je nama s „galerije“ omogućilo da ga vidimo i čujemo. Ako je želio riješiti neki računski problem ispod katedre bi izvukao golemo logaritamsko računalo (tzv. šiber), a kad je, demonstrirajući neki pokus, postavio pod bradu fluorescentnu svjetiljku imitirao je Frankensteina i izazvao salve smijeha.
Vježbe iz organske sinteze radili smo u III. godini studija 18 sati tjedno. Podrumski laboratorij bez primjerene ventilacije nije bio ugodno mjesto za rad. U to smo vrijeme običavale u HNK-u slušati i gledati operne izvedbe iz đačke ili građanske galerije. Pokušajte zamisliti „mirise“ koje smo širili nakon organskih vježbi, što nam je pomoglo da nađemo mjesto uz ogradu i bolje vidimo pozornicu, te pozorno pratimo kako se Tosca nakon smrti svoga ljubavnika „baca“ s tvrđave spuštajući se polako po stepenicama. Tu privilegiju nisu imala gospoda iz loža ili partera.
Vježbe iz Fizikalne kemije na III. godini bile su vrlo zanimljive i poučne, unatoč slaboj opskrbljenosti laboratorija prikladnom opremom, što su asistenti nadoknađivali ručnom izradbom pojedinih aparata. Nakon uspjelo položenoga završnoga kolokvija, moja prijateljica Cikla (Nada Ciković) i ja odazvale smo se pozivu za demonstraturu, što me razveselilo jer sam voljela rad sa studentima. Asistent Branko Kunst svojim je mrkim pogledom nadzirao naš rad, pa smo morale paziti da ne vidi kako studentima pomažemo u nekim težim vježbama poput određivanja sniženja ledišta ili povišenja vrelišta, što je bilo gotovo nemoguće s prastarim Beckmannovim termometrom. To lijepo razdoblje studija potrajalo je do diplome, a druženje sa zavodskim asistentima pobudilo je želju da i ja krenem tim putem.
Na vježbama iz Organske kemijske tehnologije glavnu je riječ imao zavodski laborant Stjepan (Štef) Salajster koji je svojim tridesetogodišnjim laboratorijskim iskustvom znao više od asistenata. Nisam bila spretan eksperimentator što se očitovalo i u mojoj analizi ulja. Uspoređujući svoje rezultate s teorijskim podatcima utvrdila sam da su najbliži sastojcima kitova ulja. Bilo mi je malo čudno odakle im kitovo ulje, pa sam zamolila Štefa da mi pomogne u donošenju odluke. Umočio je prst u moj uzorak i zaključio da je riječ o bučinu ulju, omiljenom začinu sjeverozapadne Hrvatske. Umro je od smijeha (smijem se i ja dok ovo pišem), a ja sam posramljena napisala novi rezultat koji je asistent Drago Hace pohvalio.
Profesor Branko Lovreček organizirao je stručne ekskurzije u tvornice diljem Jugoslavije na kojima smo „uživo“ vidjeli elektrokemijske postupke proizvodnje, ali i ljepote krajolika kroz koji smo prolazili. Putovali smo vlakom (ponekad i u stočnim vagonima), autobusom ili brodom, spavali i hranili se u hotelima visoke kategorije koji su izvan sezone bili prazni. Izlet u Bor (Srbija) organiziran je da bismo se upoznali s površinskim kopom rudače bakra i njezinom obradbom do čistoga bakra. Plovidbu Dunavom, na kojem su nas brodski kuhari nahranili riječnim ribama od smuđa i šarana do soma, nisam do danas zaboravila, kao ni moćnu rijeku, zadivljujuće đerdapske klisure na granici s Rumunjskom i pogled na smederevsku tvrđavu iz 15. stoljeća. Cikla i ja prošetale smo gradićem s lijepo uređenim parkovima. Ljepotu je narušio visoki dimnjak koji je neprestance ispuštao gusti plin. Nakon dolaska u hotel oprale smo svoje jedine najlonske čarape i objesile ih u kupaonicu da se osuše. Sutradan smo ugledale čarape pune rupa i shvatile da ih je nagrizla sulfatna kiselina nastala otapanjem SO3 iz dimnjaka u vodi. Srećom, u Boru je bilo toplo pa smo do povratka hodale u hlačama i tenisicama.
Kao asistent u Zavodu za analitičku kemiju zaposlila sam se 1963. Uz malu tremu bila sam spremna za vođenje vježbi iz kvantitativne analize s iskusnijim kolegom Ivanom Eškinjom. Studenti koji su završili kemijsko-tehničku školu već su radili laboratorijske vježbe i pravili se važni pred gimnazijalcima, a kako nisam bila mnogo starija od njih, pokušali su se tako ponašati i prema meni. Razuvjerila sam ih već na prvom kolokviju koji se održavao u zavodskom hodniku. Ispred moga stola bilo je daleko više studenata nego pred Eškinjinim, ali kako je ispitivanje napredovalo, dobar dio odlučio se vratiti Eškinji. Tada je bio običaj u laboratoriju proslaviti završetak vježbi s asistentima i laborantima. Žao mi je da se nije održao. Najviše pamtim vježbe iz Analitike III. u laboratoriju na tavanu s desetak izvrsnih studenata s kojima je bilo divno raditi. Još i danas čuvam izblijedjelu zajedničku fotografiju koju su mi poklonili.
(Tekst preuzet iz Monografije FKIT-a 1919. – 2019., uz kraćenja.)
______________