Vizionari

Ivan Filipović rođen je 12. prosinca 1911. u Zelini. Godine 1935. diplomirao je na Tehničkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od diplomiranja pa do 1941. radi kao inženjer u Željezari Zenica, nakon čega prelazi na Institut za goriva, rude i metalurgiju, gdje ostaje do 1946., kada postaje asistentom Farmaceutskoga fakulteta. Doktorira 1951. i biva izabran za docenta istoga Fakulteta. Godine 1954. izabran je za izvanrednoga, a 1961. redovitoga profesora Tehnološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje ostaje do umirovljenja. Dekan Tehnološkoga fakulteta bio je od 1966. do 1968., a obnašao je i dužnost starješine njegova Kemijsko-tehnološkog i Biotehnološkog odjela. Bio je predstojnik Hrvatskoga kemijskoga društva. Primio je više republičkih nagrada, među ostalim, nagradu Vlade NR Hrvatske 1950. i Republičku nagradu „Ruđer Bošković“ 1975. te nagradu Školske knjige „Davorin Trstenjak“ za životno djelo 1985.

Ivan Filipović umro je u Zagrebu 11. kolovoza 1998.

Ivan Brihta rođen je u 14. travnja 1903. u Osijeku. Kemiju je diplomirao na Tehničkoj visokoj školi u Pragu 1925. Dugo radi u industriji, a nakon rata postaje načelnik Odjela za kemijsku industriju u Ministarstvu rudarstva i industrije NR Hrvatske. Doktorirao je 1958. na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja kemijsko-inženjerske termodinamike. Od 1946. pa do smrti predaje na Fakultetu kao vanjski suradnik i smatra se utemeljiteljem nastave tehničke katalize. Oko 1940. sintetizirao je prvu umjetnu smolu u Hrvatskoj i praktički utemeljio industriju umjetnih smola i polimernih materijala. Autor je više znanstvenih radova, knjiga (Elektricitet i kemija, 1946.; Kataliza u kemijskoj industriji, 1952.) i patenata.

Ivan Brihta umro je 28. studenoga 1960 u Zagrebu.

Ivan Lovreček rođen je 11. listopada 1918. u Zagrebu. Diplomirao je 1943. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1946. počinje raditi kao asistent u Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju istoga fakulteta. Za docenta je izabran 1957., godine 1960. postaje izvanrednim a 1963. redovitim profesorom. Među brojnim dužnostima koje je obavljao na Fakultetu ističe se dekanski mandat u akad. god. 1962./63. i 1963./64. Godine 1968. nagrađen je Nagradom Grada Zagreba za knjigu Kemijsko računanje. Bavio se industrijskim problemima pročišćavanja slanih voda, oplemenjivanja i prerade mineralnih sirovina, sušenja lignita pod tlakom i dr.

Ivan Lovreček umro je 3. svibnja 1981. u Zagrebu.

Branko Lovreček rođen je 18. rujna 1920. u Zagrebu. Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1943. Od 1945. radio je kao asistent u Zavodu za fizikalnu kemiju istoga fakulteta. Doktorsku disertaciju obranio je 1952, nakon čega se usavršavao iz područja elektrokemije na Imperijalnom koledžu u Londonu te na Sveučilištu u Philadephiji, SAD. Na matičnom je Fakultetu 1960. osnovao Zavod za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju. Docentom je postao 1957., za izvanrednoga profesora izabran je 1960. a za redovitoga 1963. Znanstveni mu je interes pokrivao brojne teme iz područja elektrokemije. Sa suradnicima je preveo dva temeljna udžbenika iz područja elektrokemije (Edmund C. Potter, Elektrokemija, osnove i primjena i Charles L. Mantell, Elektrokemijsko inženjerstvo).

Branko Lovreček umro je 18. travnja 1996. u Zagrebu.

Marija Gyiketta-Ogrizek rođena je 11. travnja 1911. u Zagrebu. Diplomirala je 1937. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Odmah ostaje raditi na Fakultetu kao osobna asistentica Franje Hanamana, da bi 1939. prešla u Zavod za analitičku kemiju. Za docenticu je izabrana 1956. Usavršava se u Berlinu na Tehničkom sveučilištu Berlin-Charlottenburg, gdje izrađuje eksperimentalni dio disertacije, koju brani 1965. na zagrebačkom Tehnološkom fakultetu. U zvanje izvanredne profesorice izabrana je 1971. U akad. god. 1970./71. i 1971./72. bila je starješinom Kemijsko-tehnološkog odjela. Istaknula se kao modernizatorica nastave analitičke kemije.

Marija Gyiketta-Ogrizek umrla je 18. svibnja 1988. u Zagrebu.

Petar Sabioncello rođen je 11. lipnja 1906., u Antofagasti, Čile. Diplomirao je 1928. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, nakon čega se vraća u Južnu Ameriku, gdje radi u industriji salitre. Godine 1934. vraća se u Zagreb i zapošljava najprije na Veterinarskom fakultetu te vrlo brzo nakon toga u Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju Kemijsko-tehnološkoga odjela Tehničkoga fakulteta. Godine 1945. postao je predstojnik Zavoda za rudarsku kemiju na Rudarskom odjelu istoga Fakulteta, gdje ga 1957. biraju za redovitoga profesora. Bavio se kemijom i tehnologijom čvrstih goriva, korozijom građevnih materijala i tehnologijom cementa. Generacije starijih hrvatskih kemičara i kemijskih inženjera pamte ga po Laboratorijskom priručniku za anorgansku tehničku kemijsku analizu I – II iz 1946. – 48. te Laboratorijskom priručniku I – III iz 1960.– 65. u suautorstvu s Ivanom Filipovićem.

Petar Sabioncello umro je 1. srpnja 1987. u Zagrebu.

Viktor Hahn rođen je 21. kolovoza 1912. u Budimpešti. Diplomirao je na Kemijskom odsjeku Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1934. Nakon volontiranja na Fakultetu 1936. odlazi na specijalizaciju u Pasteurov institut u Pariz, gdje 1938. doktorira na Prirodoslovnom fakultetu Sveučilišta u Parizu. Nakon povratka u Zagreb do 1946. radi u tvornici Kaštel (današnjoj Plivi). Godine 1946. izabran je za docenta, a zatim 1951. za izvanrednoga te 1958. redovitoga profesora Tehničkoga odnosno Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Bio je dugogodišnji predstojnik njegova Zavoda za organsku kemiju. Prvi Hahnovi radovi proizašli su iz suradnje s Vladimirom Prelogom na sintezi fiziološki aktivnih spojeva. Kasnije se bavi sintezom difenil-etera, furanskih spojeva, tioamida, ureida i tioureida karboksilnih kiselina. Godine 1947. objavio je prvi visokoškolski udžbenik organske kemije na hrvatskom jeziku.

Viktor Hahn preminuo je 17. svibnja 1970. u Zagrebu.

Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu 23. srpnja 1906. u obitelji povjesničara Milana Preloga. Gimnaziju je polazio u Osijeku i završio je 1924. u Zagrebu, diplomirao je 1928. na Kemijsko-inženjerskom odjelu Češke visoke tehničke škole u Pragu, na kojoj je 1929. doktorirao tezom „O 3,12-dihidropalmitinskoj kiselini“ (mentor Emil Votoček). Potom je do 1934. radio u praškoj tvrtki G. J. Dříza kao voditelj laboratorija za fine kemikalije. Odsluživši vojni rok u Tivtu, dolazi potkraj 1934. u Zagreb na poziv Kemijsko-inženjerskoga odjela Tehničkoga fakulteta, u čijem je Zavodu za organsku kemiju bio docent od 1935. i od 1941. izvanredni profesor. Na poziv Lavoslava Ružičke zaposlio se 1942. u Laboratoriju za organsku kemiju na Eidgenossische Technische Hochschule (ETH) u Zürichu kao privatni docent. Od 1945. je naslovni profesor, od 1947. izvanredni te od 1950. do umirovljenja 1976. redoviti.

Već kao osječki gimnazijalac, vođen profesorom Ivanom Kurijom, objavio je 1921. prvi znanstveni rad u časopisu Chemiker Zeitung. U praškom je laboratoriju istraživao mogućnost sinteze kinuklidinskoga dijela molekule kinina te više međuprodukata od kojih se očekivalo kemoterapijsko djelovanje i rezultate objavio u 25 radova. Tijekom rada u Zagrebu modernizirao je nastavu organske kemije uvodeći u nastavni program preparativnu organsku kemiju i pripravio nastavni materijal prema kojemu je 1942. tiskan udžbenik Organska kemija I-II. Studentski je laboratorij opremio novim uređajima uz pomoć tvrtke Kaštel (poslije Pliva), s kojom je uspostavio znanstvenu suradnju i nastavio istraživanja započeta u Pragu, usredotočivši se na sintezu kemoterapeutika, istraživanje alkaloida kore kininovca i bicikličkih baza sastojaka nekih alkaloida. Već je 1936. inicirao osnivanje Istraživačkoga laboratorija s kemijskim i farmakološkim odjelom u Kaštelu, što je potaknulo proizvodnju temeljenu na organiziranom znanstvenom istraživanju. Prelogova metoda dvostrukoga intramolekularnoga alkiliranja u sintezi kinuklidinskoga fragmenta omogućila je sintezu novih bicikličkih amina, a rezultati su patentirani, čime je učinjen korak prema sintezi kinina.

S brojnim diplomandima i doktorandima pripravio je potpuno nove spojeve za proizvodnju lijekova, među kojima je najpoznatiji sulfonilamid patentiran 1937. pod imenom Streptazol, tada vrlo moćan antibakterijski lijek. Vrhunac Prelogova zagrebačkoga razdoblja bila je prva uspjela sinteza naftnoga ugljikovodika adamantana koju je pripravio s jednim od najbližih suradnika Rativojem Seiwerthom. Nakon objavljivanja u časopisu Berichte der Deutschen Chemischen Gesellschaft (1939. – 1941.) Prelogov je rad postao svjetski poznat. Za svojega zagrebačkoga djelovanja objavio je sa suradnicima pedesetak znanstvenih radova u tada prestižnim časopisima. Njegovi su suradnici nazvani Prelogovom školom organske kemije, a njegov se utjecaj na procvat organske kemije u Hrvatskoj osjeća i danas. Na ETH-u je Prelog predvodio istraživanja na izoliranju i identificiranju mikrobnih metabolita, što je dovelo do pronalaska novih, za terapiju primjenjivih antibiotika, posebice rifamicina kao lijeka protiv tuberkuloze. Od početka bavljenja znanstvenim radom zaokupljala ga je prostorna građa, stereokemija molekula. Njegov je glavni prinos znanosti proučavanje pojave optičke aktivnosti koja je posljedica geometrijskoga svojstva molekule što ga je nazvao kiralnost. Bio je tada vodeći svjetski znanstvenik u području studija, analize i kategorizacije posljedica molekulske kiralnosti i među rijetkim organskim kemičarima koji su se za opis i predviđanje molekulskih struktura služili matematičkim modelima. U znanstveno je nazivlje ušlo Prelogovo pravilo predviđanja stereospecifičnosti redukcije ketona mikroorganizmima i enzimima. U područje stereometrije, koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula, uveo je naziv kemijska topologija, i o tom 1967. – 1969. objavio niz članaka. Uočivši potrebu za jednoznačnim opisom konfiguracije stereoizomera, s R. S. Cahnom i C. K. Ingoldom predložio je sveobuhvatni sustav kategorizacije i specifikacije molekulske kiralnosti, nazvan prema inicijalima njihovih prezimena CIP-pravilima, što su danas temeljni dio jezika kojim kemičari, biokemičari i biolozi opisuju molekulski svijet. To je bila kulminacija njegova znanstvenoga opusa, koji obuhvaća više od 400 radova u časopisima. Unutar svojega je područja istraživanja imao vrlo široke interese, od tradicionalne klasične kemije prirodnih spojeva do moderne škole fizikalno-organske kemije. Kao predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u (1957. – 1965.) odigrao je odlučujuću ulogu u stvaranju modernoga istraživačkoga središta. U vrijeme nagla napretka fizikalne teorije i instrumentacije te rastuće interdisciplinarnosti u kemiji omogućio je da na ETH-u dođu i tamo ostanu najbolji kandidati iz cijeloga svijeta. Kao predsjednik Švicarskoga kemijskog društva (1972. – 1974.) i član Upravnoga odbora kemijske tvrtke Ciba-Geigy (1960. – 1978.) isticao je značenje sprege znanosti i proizvodnje i to dokazivao vlastitim radom, što je rezultiralo s tridesetak prihvaćenih patenata. Nakon umirovljenja, kao postdoktorski student na ETH-u, osobnim je stipendijama omogućio nekolicini mladih organskih kemičara doktorske i postdoktorske specijalizacije u svojem laboratoriju. S njima je nastavio istraživanja u području prepoznavanja struktura i kompleksiranja, važnim za razumijevanje analognih biokemijskih procesa, što rezultira enantioselektivnim ionoforima iz reda spirobifluorenskih krunastih etera, a kulminira modelom enantioselektivnog kompleksiranja ionofora iz reda estera vinske kiseline s amino-alkoholima prikazanima dijamantnom rešetkom. Tumačenjem tijeka enzimatskih redukcija tzv. teorijom dijamantne rešetke Prelog se na kraju svojega znanstvenog rada ponovno vratio svojemu prvom velikom otkriću, dijamantnoj rešetci adamantana. U svjetskim znanstvenim krugovima o njem se pisalo kao jednom od znanstvenih intelektualnih divova, vizionaru koji je instinktivno znao osjetiti trenutak otvaranja novih istraživačkih područja i prihvaćanja novih metodologija, kao izvrsnom pedagogu, renesansnoj osobi koja zna znanost približiti svakomu, ali i čovjeku koji se nije libio priznati svoje pogreške. To ga je kao i njegov izrazit smisao za humor učinilo prijateljem mnogih suvremenika koji su mu posvećivali članke u povodu njegovih obljetnica.

Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. za prinos stereokemiji molekula i reakcija s J. W. Cornforthom, Medalje Božo Težak Hrvatskoga kemijskog društva 1989. i jubilarne Nagrade Plive 1996. Bio je počasni doktor mnogih svjetskih sveučilišta te Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, počasni član mnogih udruga i akademija, među njima HAZU-a i Papinske akademije. U prigodi njegovih obljetnica održani su 1986. znanstveni skupovi u Weizmannovu institutu u Rehovotu, Izrael, te u Zagrebu i Zürichu, 2006. skup Vladimir Prelog i hrvatska kemija (Zagreb), a 2007. XX. skup hrvatskih kemičara i kemijskih inženjera (Zagreb), izdani su posebni brojevi časopisa Croatica Chemica Acta 1976. i 1996., prijevod njegove znanstvene autobiografije Moja 132 semestra studija kemije, 2007., knjiga Živa baština Vladimira Preloga, 2008. i monografija Ogledi o Prelogu, 2010., u zagrebačkom Tehničkom muzeju postavljena je izložba Nobelovac Vladimir Prelog – novo lice kemije, održana su predavanja na Festivalu znanosti (Zagreb), dodijeljene nagrade mladim znanstvenicima te snimljena milenijska fotografija kemičara i kemijskih inženjera u liku Prelogova profila 2010. Od 1986. ETH svake godine organizira Prelogovo predavanje za prinose stereokemiji i laureatu dodjeljuje zlatnu Prelogovu medalju. Njemu u čast osnovano je 1998. Švicarsko-hrvatsko društvo Vladimir Prelog, koje mu je postavilo spomen-ploču na zgradi ETH-Kemije. Pliva i Hrvatsko kemijsko društvo ustanovili su 1996. poticajnu nagradu Vladimir Prelog za organsku kemiju što se dodjeljuje mladim organskim kemičarima. Proglašen je počasnim građaninom Zagreba 1989. i Sarajeva 1992., u kojima su po njem nazvane i ulice, te Osijeka 1994. Njegovo ime nose stipendije Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak, Prirodoslovna škola Vladimira Preloga u Zagrebu i Akademski zbor Vladimir Prelog koji djeluje u okviru Društva diplomiranih inženjera i prijatelja Kemijsko-tehnološkog studija Sveučilišta u Zagrebu. Spomen-ploče postavljene su mu i u predvorju zgrade Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije na Marulićevu trgu u Zagrebu te na Prelogovoj rodnoj kući u Ulici Josipa Štadlera u Sarajevu. Njegove su biste postavljene na Rondeli velikana učenika gimnazije u Osijeku, u Institutu Plive, u zgradi Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te na Visokoj tehničkoj školi u Pragu. Poštanske marke s njegovim likom izdane su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Švicarskoj. U povodu 100. obljetnice njegova života izdan je i DVD Znatiželjom do istine, a od 2017. njegovo ime nosi i Velika predavaonica u zgradi Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije na Marulićevu trgu 20.

Premda je 1959. postao švicarskim državljaninom, Prelog nije prekinuo emocionalnu i profesionalnu vezu s Hrvatskom. Pratio je napredak organske kemije u domovini i zauzimao se za modernizaciju nastavnih programa s više praktičnoga rada u laboratorijima. Posjećivao je znanstvene i gospodarske institucije, bio počasni predsjednik tradicijskoga skupa Ružičkini dani i društva Alma matris alumni Sveučilišta u Zagrebu. Memorijalnoj sobi hrvatskih nobelovaca, HAZU, oporučno je ostavio vrijedan materijal i dokumente iz osobne knjižnice a matičnomu Zavodu za organsku kemiju, gdje su i danas pohranjeni njegovi sintetizirani uzorci, knjige i časopise povijesne vrijednosti.

Posljednje godine života zagorčila mu je agresija na Sarajevo, Zagreb i Osijek, gradove njegova djetinjstva i mladosti. Među prvima je potpisao apele nobelovaca za mir u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini javno prosvjedujući protiv zvjerstava i barbarstva. Vladimir Prelog umro je 7. siječnja 1998. u Zürichu, a pokopan je u grobnici HAZU-a na zagrebačkom groblju Mirogoju.

---

Tekst preuređen iz onoga u Hrvatskom biografskom leksikonu, uz dopuštenje autorice Marije Kaštelan-Macan i izdavača Hrvatskoga leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.

---

Miroslav Karšulin rođen je 4. travnja 1904. u Przemyślu u Poljskoj. Studirao je u Beču i Zagrebu. Na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1928. i doktorirao 1932. Po diplomiranju zapošljava se kao asistent, najprije na Medicinskom, a zatim na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. U zvanje docenta izabran je 1942., izvanrednoga profesora 1945. i redovitoga profesora 1952. Od 1945. do 1976. bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju matičnoga Fakulteta te u nekoliko mandata dekan Tehničkoga i Tehnološkoga fakulteta.

Od 1952. je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je od 1961. do 1972. obnašao dužnost glavnoga tajnika JAZU-a. Od 1972. bio je dopisni član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti. Znanstveno se bavio fotokemijom, elektrokemijom, korozijom i zaštitom materijala te fizikalnom kemijom silikata. Sudjelovao je u osnivanju Instituta za kemiju i tehnologiju silikata u Zagrebu, inicijator je osnivanja Zavoda za zaštitu materijala od korozije i za desalinizaciju JAZU-a u Dubrovniku, Društva za zaštitu materijala Socijalističke republike Hrvatske i Internacionalnog komiteta za boksite, okside i hidrokside aluminija. Uključio se i u osnivanje Metalurškoga odjela a zatim i Metalurškoga fakulteta u Sisku te Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu. Dobio je Republičku nagradu za životno djelo 1970.

Miroslav Karšulin umro je 12. veljače 1984. u Zagrebu.

Rikard Podhorsky rođen je 28. lipnja 1902. u Milanu, Italija. Diplomirao je 1925. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu. Godine 1926. izabran je za asistenta u Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Na tom je Fakultetu i doktorirao 1931., nakon specijalizacije u Parizu. Za redovitoga profesora i dekana Tehničkoga fakulteta izabran je 1945. i na toj dužnosti ostaje do 1952.

Na Fakultetu Podhorsky prvi uviđa potrebu za modernizacijom nastave kemijske tehnologije. U nastavni program uvodi kolegije Kemijsko-tehnološko računanje i Operacije kemijske industrije za koji je napisao i udžbenik. Stoga ga se smatra utemeljiteljem modernoga kemijskoga inženjerstva u Hrvatskoj.

S Ivanom Brihtom 1933. napisao je knjigu Nauka, život i tehnika. Zbog teza iznesenih u knjizi i stajališta o odnosu znanosti i filozofije, sudjelovao je od 1937. do 1940., zajedno sa Zvonimirom Richtmanom, u „sukobu na intelektualnoj ljevici“. Ti su ga stavovi, kao i zauzimanje za autonomiju Sveučilišta, doveli u sukob s komunističkim vlastima pa je 1952. uklonjen sa Sveučilišta. Najprije odlazi u Glavnu direkciju za kemijsku industriju NR Hrvatske, a od 1953. do 1959. radi u Institutu za lake metale u Zagrebu. Od 1959. do umirovljenja 1974. djeluje u Jugoslavenskom leksikografskome zavodu, gdje je sudjelovao u osmišljavanju i izdavanju Tehničke enciklopedije, kojoj je bio utemeljitelj, organizator i glavni urednik prvih pet svezaka. Jedan je od osnivača Hrvatskoga kemijskoga društva i Kluba inženjera kemije iz kojeg potječe današnje Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa. Uz Franju Hanamana radio je kao urednik Arhiva za kemiju, današnjega časopisa Croatica Chemica Acta.

Rikard Podhorsky umro je 21. kolovoza 1994. u Zagrebu.